sir_moja_prva_naslov.jpgDrama bivše Jugoslavije dosegnula je vrhunac u proljeće 1991. godine. Hrvatska je godinu dana prije izglasala svoju suverenost i održala prve parlamentarne izbore. Pogibijom Josipa Jovića na Plitvicama i jačanjem srpske pobune, nogomet je polako padao u drugi plan. Navijači su tribinu morali zamijeniti ratištem. Ipak, naš Eduardo, poznatiji pod nadimkom Sir, te je godine prvi put užživo gledao Dinamo u Osijeku. Bilo je to 14. travnja 1991. 

U Osijek smo na utakmicu, kako je tada bio običaj, išli vlakom. Sa mnom su iz Orahovice bili pokojni Švabo i Pipa. Prije puta smo napravili malu diverziju. Sa stubišta moje zgrade ukrali smo jugoslavensku zastavu i odnijeli ju kod Švabe. Tamo smo skinuli zvijezdu, zastavu okrenuli naopako i na nju napisali Slavonska Orahovica.

moja_prva_sir1.jpgVlak je bio pun Bad Blue Boysa, što je tada bila normalna stvar. Bili su tu svi viđeniji BBB, Dugi, Macko, pokojni Buba itd. Budući da smo u Osijek došli dosta rano, negdje oko 10 sati, a utakmica je počinjala u 16.00 sati, policija nas je dočekala na kolodvoru i odvela u postaju gdje nas je držžala do sat vremena pred utakmicu bez hrane i vode. Sjećam se da su neki onako žžedni i gladni preskakali ogradu i bježžali u grad.

moja_prva_sir2.jpgKavez u Osijeku uvijek je bio pun. Mislim da nas je bilo oko 1.500. Navijanje i bakljada bili su fantastični. Tada su osim Dinamovih pjesama jako popularne bile hrvatske budnice koje smo pjevali zajedno s osječkim navijačima.

Premda je Dinamo 1991. bio iznimno jak, izgubili smo od Osijeka 2:1. Trener Dinama te je sezone bio Josip Kužže, a svoje posljednje nastupe za Dinamo imali su Zvonimir Boban i Davor Šuker. Osim njih još su tu bili Ladić, Ištvanić, ŽŽidan, Panadić, Lesjak, Cupan, Lipovac, Mladenović, Adžić, Škrinjar, Besek, Shala, Medford, Deverić itd.

Utakmicu je odlučio Aleksandar Metlicki koji je kao Bjelorus bio prvi stranac u povijesti kluba s Drave. U Osijeku je ostao upamćen upravo po golu s moje prve utakmice kada je Ladiću zabio pobjedonosni pogodak sa 30-ak metara.

S drugim smo se mjestom u prvenstvu zauvijek oprostili od jugoslavenskog nogometa i nadam se da se tamo više nikada nećemo vratiti. Imali smo osam bodova manje od Crvene zvezde u kojoj je i dalje najbolji igrač bio naš bivši junior Robert Prosinečki. Kao da se povijest ponavlja, i danas se olako rješavamo svojih ponajboljih igrača.

moja_prva_sir3.jpgU tom, za Dinamo oproštajnom prvenstvu, među tri najbolja strijelca bili su Davor Šuker sa 22 pogotka (kao drugi iza Darka Pančeva iz Zvezde) i Zvone Boban koji je u 26 utakmica zabio 16 pogodaka. Kao što je poznato, obojica su karijere uspješno nastavili u inozemstvu - Boban u Milanu, Šuker u Sevilli.

Nikada nisam imao neke omiljene igače, ali kad se vratim unazad ipak mogu reći da sam posebno cijenio Bobana, a pogotovo Kujtima Shalu. Nije bilo šanse da Shala poslije pogotka ne dotrči ispred nas. Uvijek je slavio pred najvjernijim navijačima. Zbog toga je među nama i bio omiljen.

Tih sam devedesetih godina redovito išao na utakmice. Bio sam na Partizanu, na zadnjoj utakmici sa Zvezdom kada smo pobijedili 3:2, a derbiji s Hajdukom nisu se propuštali nizašto na svijetu.

Na utakmice sam iz Orahovice najčešće putovao s Nevenom i Damirom, a često smo zajedno išli s dečkima iz Našica (Capo, Hićo, Vrana, Juka...), Valpova, Bizovca, Ðakova...

Iako sam bio na puno utakmica, najbolje navijanje i atmosfera bili su mi 1994. godine na Dinamo-Auxerre kada smo pobijedili 3:1. To je bilo nešto fantastično.

moja_prva_sir4.jpgOvo danas je sve tužžno. Puno se ljudi ohladilo zbog Dinamove dominacije u HNL-u, a i situacija u zemlji nije baš najbolja. No, bit će bolje, to sam siguran. Nekada se zbog poraza plakalo, a danas je to sve drugačije. Puno ih ni ne zna tko igra za Dinamo.

Tih smo se godina borili za povratak svetog imena, a sada je opet neka druga borba. Nažžalost uvijek su neke borbe prisutne, a to nije dobro za klub koji najviše u svemu tome ispašta.

Bilo je tu svega, od naganjanja do bježžanja, ali je bio neki fair play. Bilo je i švercanja i iskakanja iz vlaka. Sve je to bio dio folklora u granicama normalnog. Dinamo je za mene uvijek bio više od kluba, kako te 1991. kada sam ga prvi put gledao užživo i potpuno se zaljubio u plavu boju, tako i danas. DINAMO FOREVER!

Yaser Yahya-Sir