moja_prva_tekma-_ivica_naslov.jpgKoliko se Dinamovaca iz našeg kraja može pohvaliti da je užživo gledalo najslavniju generaciju iz šezdesetih godina? Jako malo. A koliko njih da je gledalo najboljeg igrača svijeta Edisona Arantesa do Nascimentoa poznatijeg kao Pele? Za jednog sigurno znamo, a to je potpredsjednik naše Udruge gdin. Ivica koji je 1969. godine bio na utakmici Dinamo-Santos.

Nogometom, kao i rukometom, počeo sam se baviti već u osnovnoj školi. Odlučio sam se za nogomet, budući da je otac bio veliki navijač Dinama, pa sam i ja preko njega zavolio plavu boju i do danas sam joj vjeran. Prvo sam igrao u juniorima Papuka, a kasnije i u seniorskoj ekipi. Ustvari bio sam golman, a uzor mi je bio Zlatko Škorić, možžda i najbolji Dinamov golman svih vremena.

moja_prva_tekma-ivica_1.jpgDinamo sam prvi put užživo gledao 12. rujna 1969. U to se vrijeme baš nije tako često išlo na utakmice, budući da nije bilo automobila kao danas. Uglavnom se utakmica spajala s nekim događajem u Zagrebu. Tako sam nekoliko puta išao na Zagrebački velesajam, a usput gledao i Dinamo. Ustvari, to mi je bilo puno važžnije od samog velesajma. Nas petorica iz Orahovice dogovorili smo se da ćemo ići na utakmicu. Bila je to utakmica koja se nikako nije smjela propustiti. Ipak je dolazio Santos, najbolji klub na svijetu, nešto kao što je danas Barcelona.

Na dan utakmice, kada smo se već spremali za polazak, jedan prijatelj je iznenada odustao, a najveći problem je bio taj što je on trebao voziti. Na ulici sam zaustavio moga školskog kolegu Branka Matišića i zamolio ga da nas odveze u Zagreb, a mi ćemo snositi sve troškove. On je radio u Njemačkoj i u to je vrijeme bio na godišnjem odmoru. Premda ga nogomet uopće nije zanimao, ipak nas je pristao odvesti u ime našeg prijateljstva. Tako smo mi s njegovom Opel Asconom krenuli prema Zagrebu. Na put su, osim Branka i mene, krenuli još prijatelji Filković i Šafer.

moja_prva_tekma-ivica_2.jpgZbog tih problema jedva smo stigli na početak utakmice. Iako je na stadionu bilo 60.000 ljudi, još uvijek je bilo ulaznica u prodaji, no ostala je samo još južžna tribina. Bili smo smješteni točno ispod semafora. Sjećam se da je počela padati i kiša, ali to nikome nije smetalo (barem sam ja tako mislio). Prvi put na stadionu, 60.000 ljudi, Dinamo protiv najboljeg kluba na svijetu - bio je to dan koji se nikada ne zaboravlja.

Svi su samo čekali vidjeti Pelea. On je već osvojio sve moguće, a sljedeće godine je odigrao Svjetsko prvenstvo žživota. No, nije samo on bio zvijezda, bili su tu još i Carlos Alberto, Ramos Delgado, Clodoaldo i Edu. Sve sami majstori nogometne igre. Dinamo je čak i poveo. Čerček je centrirao, što mu je bila užža specijalnost, Novak u skoku proslijedio loptu, a iskusni Gucmirtl preskočio Clodoalda, fino izvukao Gilmara i postavio senzacionalnih 1:0!

Zanimljivo je da sam protiv strijelca na toj utakmici Josipa Gucmirtla igrao jednu prijateljsku utakmicu u Orahovici. On je nastupao za Osijek, a ja za Papuk. Rezultat je bio 19:1 za Osijek, a većinu golova postigao je taj fenomenalni igrač.

Dinamovi igrači čuvali su Peleove noge i pazili da ga ne ozlijede. Bila je to prava prijateljska utakmica. Sigurnost koju je imala ekipa Santosa bila je fascinantna, tako da su dvadesetak minuta prije kraja izjednačili rezultat. Eksplozivni Edu pretrčao je Blaškovića i pogodio suprotni kut Dautbegovićeve mrežže.

Kući smo se vratili u jutarnjim satima i sljedećih nekoliko dana prepričavali svaki potez s utakmice. Okupljanje je bilo u brijačnici, kako se tada govorilo, kod prijatelja Filkovića gdje se pričalo samo o sportu. ŽŽao mi je što nemam sačuvanu ulaznicu s te utakmice, ali tko je tada mislio da će mi to jednog dana trebati. Sada u svojoj kolekciji imam pedesetak ulaznica i redovno sam na svim važžnijim Dinamovim utakmicama. Tako je bilo, a tako će biti i ubuduće.

Ivica Unferderber 

moja_prva_tekma-ivica_3.jpg