ihadzija_naslov.jpgU uvertiri današnjeg finala juniorskog turnira Mladen Ramljak, na travnjaku Hitrec-Kacian u revijalnoj će se utakmici sučeliti veterani Dinama i tuzlanske Slobode. Nekadašnji rivali i stari prijatelji okupit će se u znak sjećanja na nikad prežžaljenog Ismeta Hadžžića koji je u Dinamo došao upravo iz tuzlanske Slobode. Povodom toga pročitajte intervju koja nam je Hadžžija dao prije četiri godine, 20. siječnja 2012.

Ismet Hadžić rođen je u Tuzli 1954. godine i jedan je od najboljih izdanaka tuzlanske nogometne škole. Za Dinamo je odigrao 302 utakmice. Bio je član momčadi koja je 1982. osvojila naslov prvaka, a 1983. kup. Dvije godine kasnije odlazi u SAD gdje igra mali nogomet. Bio je iznimno nadaren nogometaš, brz, moderan i iznad svega korektan. 

Hadžžija, pozdravljam te u ime Udruge navijača Dinama iz Orahovice. Prije 30 godina bio si član prve jedanaestorice koja je u Zagreb donijela naslov, no na početku nam prvo reci kako zdravlje?

- Prvo hvala što si me se sjetio u godini kada slavimo 30 godina od osvajanja naslova prvaka. Ti si prvi koji se sjetio te obljetnice. Ovo se proljeće planiramo okupiti u punom sastavu, naravno pojačani s nekim mlađim igračima, i odigrati humanitarnu utakmicu za dječju bolnicu. Na utakmicu će biti pozvani svi povjerenici i navijači Dinama. Što se tiče zdravlja, mogu reći da sam prilično dobro. Prošle sam godine obavio sve pretrage i nalazi su u redu. Odlično se osjećam, hvala!

ihadzija_1.jpgDva si puta bio na našoj Plavoj noći. Jesi li prije toga bio u Orahovici ili ti je to bilo prvi put?

- U Orahovici sam prvi put bio sa 17 godina. Bilo je to 1971. godine kada sam sa Slobodom iz Tuzle, za koju sam tada igrao, došao u Orahovicu na pripreme. Vaše su Plave noći bile odlično organizirane, samo mi je žžao što nismo došli u jačem sastavu, tj. onom kojem smo najavili. Prvu godinu kada smo igrali utakmicu protiv vaše Udruge trebali su doći Mlinka, Deverić, Bogdan, Munjaković i još nekoliko plavih legendi, ali se nisu pojavili ispod zapadne tribine odakle smo kretali za Orahovicu.

ihadzija_2.jpgPrisjeti se dolaska u Dinamo. Kako ti je bilo u novoj sredini, u novom gradu, s novim suigračima?

- Pregovori s Dinamom krenuli su na Mediteranskim igrama u Splitu. Moram reći da sam imao pregovore sa svim klubovima velike četvorke, ali sam se odlučio za Dinamo i nisam pogriješio. Imao sam boljih financijskih ponuda, ali me nešto vuklo prema Zagrebu i Dinamu u koji sam došao 1.1.1980. Kada sam došao u Zagreb najviše sam se družžio s Draganom Bošnjakom. Stanovali smo u hotelu Palace dok nismo preselili u stan. Bili smo jako lijepo prihvaćeni i Dinamo nam je sve dao.

U tih se 30 godina sigurno dogodilo mnogo toga lijepog, ali i ružžnog. Koji je tvoj najsretniji i najtužžniji trenutak vezan uz Dinamo?

- Sigurno da su mi najsretniji trenuci oni kada smo u Zagreb donijeli naslov nakon 24 godine. Nismo ni bili svjesni koliko je to ljudima značilo. Mislim da se više nikada neće i ne možže ponoviti ta atmosfera i ta euforija koja je tjerala ljude na stadion. Cijeli je grad žživio za Dinamo, ali ne samo Zagreb, nego i ostali dijelovi bivše držžave. Tada smo imali nevjerojatnih 40.000 članova, a stadioni su uvijek bili puni. Najtežže mi je bilo godinu dana kasnije kada nismo obranili naslov prvaka. Imali smo odličnu ekipu i morali smo ponoviti uspjeh, ali smo dozvolili Partizanu da nam otme naslov. Ključna je bila utakmica u Beogradu gdje smo protiv Partizana vodili 2:0, a na kraju je završilo 2:2. Da smo tada pobijedili, ponovno bismo bili prvaci. Mala je utjeha bila što smo te godine osvojili kup. Bili smo prava klapa, ali ipak moram reći da je za mene najveća generacija '67. jer su oni ipak osvojili jedini europski trofej. Njima svakako treba odati najveće priznanje.

Opiši nam malo to vrijeme kada si igrao za Dinamo.

- Bili smo jako vezani i to je bilo ključno za uspjeh. Odlazili bismo jedni drugima na ručak ili večeru, izlazili smo zajedno, najčešće u Karaku. ŽŽene i djevojke uvijek su znale gdje smo. Nekada bismo iz Karake odlazli ravno na trening, a tamo nas je čekao tata Ćiro. Znao nas je nakon toga toliko nagaziti da bi povraćali na treningu, no to nas ne bi spriječilio da već u sljedećoj utakmici budemo pravi.

ihadzija_3.jpgJesi li igrao za tadašnju reprezentaciju?

- Odigrao sam 5 utakmica za reprezentaciju. Moram reći da Dinamovi igrači nisu bili baš omiljeni tadašnjem izborniku jer je minimum pet ili šest igrača iz Dinama zaslužžilo poziv za Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj. Poziv su sigurno zaslužžili Mlinka, Kranjčar, Cerin, Bošnjak pa i Vlak. Ja boljeg igrača od Mlinke nisam nikada sreo i vidio, a on nije bio pozvan. On je najkompletniji igrač Dinama s kojim sam igrao. Odličan je bio i moj suigrač iz Slobode Mulahasanović. To su po mom mišljenju dva najbolja igrača iz tog vremena.

Koga je bilo najtežže čuvati, tko je bio najnezgodniji protivnik protiv kojega si igrao?

- Bez razmišljanja su to bili Grnja i Vabec. Fantastični igrači, pravi zvrkovi koje je bilo jako teško čuvati.

Koju utakmicu najviše pamtiš?

- Pa ima nekoliko utakmica koje mi odmah padnu na pamet. Jedna od najdražžih mi je pobjeda u Skoplju protiv Vardara 3:0, zatim 3:0 protiv Zvezde, 2:1 u Splitu protiv Hajduka te ona kada smo ih usred Splita pobijedili 4:0. Nekoliko dana prije toga smo ispali iz kupa od drugoligaša pa su Splićani rekli da im neće biti gušt pobijediti takav Dinamo. Gadno su nas naljutili pa su dobili četiri komada. Pamtim i onu utakmicu protiv Partizana u Zagrebu kada smo izgubili 4:3. Utakmica je bila sjajna i premda smo izgubili nije bilo razočaranih jer se tada igrao nogomet za dušu.

ihadzija_4.jpgNakon Dinama si otišao u Ameriku. Kako je bilo u Las Vegasu?

- Bilo je super. Ćiro me nije pustio u Fenerbahče pa sam završio u Americi igrajući mali nogomet. Odlično sam zarađivao, ali sam se i udebljao 14 kilograma. Novce sam uložžio u nekakve kamione, ali je posao propao. Osim toga dosta sam novaca i posudio, a da mi nikada nisu bili vraćeni. Svi znate, jer sam o tome pričao u Orahovici, što je bilo dalje. Završio sam na ulici, tj. na tržžnici gdje sam prodavao voće i povrće. Jedno sam vrijeme spavao i u parku. Ništa u žživotu ne bih mijenjao osim te nesretne epizode. Neki su me ljudi razočarali, ali više nema povrataka nazad. Što je bilo, bilo je.

Znam da vodiš Dinamove veterane. Kako je došlo do toga da počneš raditi u Dinamu?

- U Dinamu sam počeo raditi prije nekih pet godina. Prije mene je veterane vodio Zvjezdan Cvetković i na njegovu me preporuku zaposlio Zdravko Mamić. Znam da ima ljudi koji ga ne vole i vrijeđaju, ali meni je puno pomogao i samo njemu mogu zahvaliti što danas imam stan i posao. On me jednostavno vratio u žživot. Prva utakmica veterana koju sam vodio bila je u Donjoj Mahali. Jedva smo se skupili i na utakmicu smo kasnili nekih sat vremena. Tamo nas je čekalo 1.500 ljudi. Kada smo to vidjeli te koliko ljudima znači Dinamo, rekli smo si da to ima smisla i da moramo održžati veterane na okupu. Znam da ti redovno dolaziš na utakmice veterana kada gostujemo u Slavoniji pa te pozivam, kao i sve tvoje članove, da i ove godine dođeš na utakmicu veterana kada budemo u vašem kraju. Uskoro igramo protiv svećenika u Bjelovaru, dobio sam poziv od moje Slobode iz Tuzle te od Danijala Pirića koji žživi u Sarajevu. Probat ćemo nešto dogovoriti i preko Zvonimira Bobana pa da odigramo utakmicu protiv Milanovih veterana.

Čuješ li se s igračima s kojima si nekada igrao, a koji više ne žžive u Zagrebu?

- Čujem se s Dragom Bošnjakom, Bručić je u Jarmini, Cerin je prije desetak dana završio ovdje u Zagrebu u bolnici pa ga redovito obilazimo, s Borom Cvetkovićem se rijetko čujem, a do Kurtele nikako ne uspijevam doći. Tu su i Čeči Bogdan, Hohnjec i ostali dečki. Bilo bi nas lijepo sve vidjeti na okupu.

ihadzija_5.jpgČime se baviš u slobodno vrijeme?

- Najčešće izađem s društvom van ili odem kod nekoga u goste. Kćer mi žživi u Tuzli pa i tamo često odem. Volim otići na utakmicu kad god stignem, a u veljači me klub kao skauta šalje u kamp u Australiju.

Kako komentiraš današnji Dinamo i nastup u Ligi prvaka?

- Nažžalost to je naša realnost, s tim da se Lyon nije smio dogoditi. Nije sramota dobiti šest komada od Reala, dobila ih je i jedna Sevilla, ali od Lyona je sramota dobiti sedam komada. Od igrača očekujem da pokažžu više hrabrosti i borbe, da ostave srce na terenu kako smo to nekada mi radili. Neka im primjer bude Vilson Džžoni koji je za samo tri mjeseca, kao veliki hajdukovac, kupio zagrebačku publiku. Zašto? Zato što je na svakoj utakmici uklizavao i ginuo za Dinamov dres. Od stranih igrača u Dinamu mogu igrati samo reprezentativci svojih zemalja plus naši mladi igrači. Današnjem Dinamu fali ljepota igre.

Koji bi od današnjih igrača imao mjesto u prvih 11 iz tvoje generacije?

- Neka se dečki ne naljute, ali mislim da niti jedan igrač iz današnjeg Dinama ne bi imao mjesta u onoj generaciji. Jedan Džžemo Mustedanagić, koji je bio fantastičan igrač, ulazio je s klupe ili jedan Pero Bručić. Teško da bi netko imao mjesta u toj postavi. Bili smo strašna ekipa.

Što ćeš našim čitateljima poručiti za kraj?

- Volite i dalje naš Dinamo jer da nema vas navijača sve to ne bi imalo smisla. Nadam se da će i članova biti barem približno koliko ih je nekada bilo. Vi povjerenici ste tu da pomirite sve navijače za boljitak Dinama i znam da to vrijedno radite. Pozdravljam sve čitatelje vaše web stranice i žželim vam sve najbolje u žživotu. Vaš Hadžžija.

ihadzija_6.jpg