U bivšoj su držžavi veliku četvorku činili Dinamo, Hajduk, Partizan i Crvena zvezda. Najveće je zadovoljstvo bilo pobijediti nekoga od tih klubova, a pobijediti ga na njegovom terenu, i to još usred Beograda, bilo je posebno zadovoljstvo. Dinamo je 13. 9. 1986. pobijedio Partizana 2:1. Statističari su izračunali da je prošlo 18 dugih godina od prethodnog trijumfa plavih nad crno-bijelima na stadionu JNA.

Dinamo je u sezonu 1986./87. ušao furiozno. U prvih je devet kola ostvario 7 pobjeda i 2 neodlučena ishoda. Iako je te subote Beograd bio obasjan suncem, jutro je za našu ekipu bilo prilično tmurno. Naime, moj sugovornik od prije nekoliko dana, a tada uvažženi član prve ekipe Ismet Hadžžić, nije se pojavio u zagrebačkoj zračnoj luci radi nesporazuma sa Ćirom Blažževićem. Hadžžija je htio otići u jedan austrijski klub, a Ćiro mu je po drugi put zabranio odlazak.

Dinamovci su u Beograd došli konačno ''Parnom valjku'' izbušiti gume, ali je događaj s Hadžžijom bacio sjenu pritajene zabrinutosti. Partizan je bio jak (te je godine osvojio i prvenstvo) pa je nedostatak tako važžnog igrača bio veliki gubitak za ekipu. Plavi su se smjestili u hotel Intercontinental u blizini ušća Save u Dunav. Navijači i znatižželjnici natiskali su se pred hotelom da izbliza vide vodeću ekipu prvenstva i trenera Ćiru Blaževića. Naravno da je tu bio i sveprisutni beogradski povjerenik Dinama Petar Todorović.

Kada su naši igrači krenuli prema svlačionicama, moglo se čuti i skandiranje: ''Ćiro, majstore!'', a ovako je Ćiro razmišljao prije utakmice:

Eh, da nam je bod, da ga zgrabimo i damo petama vjetra. Jest da smo dobri i našpanani, ali tu je Partizan sa svim svojim pojačanjima.

Onda je po tko zna koji put ispričao što je rekao igračima pred utakmicu:

Cupan, ti ideš ovuda, a ti Matiću blokiraj ovu špicu. Besek, ti moraš probiti po ovoj strani, a ti Malbaša formiraj trokut sa Cvetkovićem i Munjakovićem. I tako ja to njima, svi su dobili zadužženja, kad netko zapita: ''A gdje će biti Mlinarić?'' Onda zašaram kredom nekoliko krugova oko cijelog igrališta i objasnim im: ''Evo, to je Mlinarić!'' Pazite, vi danas možžete ući u povijest. Možžete i morate!

Obzirom na to da nema uspješne teorije bez makar relativno uspješne prakse, ''sinovi'' su te večeri odigrali utakmicu koja spada u najljepša sjećanja vezana za Beograd.

Hod u povijesti izgledao je ovako:

Naši su igrači od prve minute startali na loptu. Kad je trebalo sprintali su, a kad je trebalo stajali su i igrali od noge do noge. Sve je bilo isplanirano do detalja, svaka je linija djelovala kao podmazana.

Nebojša Malbaša sredio je Vokrrija, Mustafa Arslanović je 90 minuta puhao za vrat Milku Ðurovskom, a Zvjezdan Cvetković postavio je blok na dvadesetak metara od Dražžena Ladića.

Što reći za Ladića? Bio je fantastičan! U ključnom je trenutku skinuo jedanaesterac Vladi Čapljiću. Nakon toga su jedno vrijeme zajedno igrali u Dinamu jer je Čapljić crno-bijeli dres zamijenio puno ljepšim plavim.

Svi su bili na visini zadatka, ali posebno treba izdvojiti sjajnog Jozu Bogdanovića koji je s dva gola utišao Grobare. Prvi je pao poslije savršenog ''biljara'' s Dražženom Besekom i Markom Mlinarićem, a drugi nakon Arslanovićevog izleta do korner linije.

Legendarni Ivo Tomić ovako je prokomentirao gol Joze Bogdanovića:"Dinamovci, nazdravite i šljivovicu i lozu za vašega Jozu!"

Inovacija u stilu igre začudila je sve prisutne. Mnogi su se pitali kako parirati taktici s tolikom pokretljivošću i presingom na loptu, čovjeka i prostor? Kako doskočiti tolikoj smirenosti, produhovljenosti i efikasnosti? Plavima su nakon utakmice čestitali i bivši igrači Dinama.

Ranko Stojić:

Dinamo je oduševio. To je nešto sasvim novo, fizionomija na koju nisam navikao. Pobjedi nema ni trunke prigovora.

Boro Cvetković:

To je izvanredno, tko bi se tome nadao? Čujem da su igrali velemajstorski što me posebno veseli. Glavno da je Mlinka u punoj formi, on neka misli, a ostali što stignu. Momčad je zaista prava, užžitak ju je gledati, užžitak slušati kako igra i kako se ponaša.

Prije utakmice u Beogradu Plavi su u Splitu deklasirali i Hajduk 4:0 pa su se o Dinamu počele pisati bajke. Nažžalost, kako je to već uobičajeno za Dinamo, kola su vrlo brzo krenulo nizbrdo. Pobijeđena su dva ljuta rivala, a onda su krenule tzv. male utakmice u kojima su se rasipali bodovi.

Prva od tih utakmica bila je u Rijeci gdje je Dinamo izgubio pred rekordno velikim brojem Dinamovih navijača. Govorilo se o brojci od 6.000 dinamovaca.

Partizan je te godine bio prvak, dok je Dinamo završio na šestom mjestu sa šest bodova manje od prvaka.