pero_i_andrija_naslov.jpgStara je istina da snagu jednoga kluba čine njegovi članovi. Što ih je više i što su privrženiji, to je klub sretniji. Među članovima posebno mjesto pripada povjerenicima, ljudima koji se brinu da klupska obitelj bude što veća i brojnija. Nikada nisam priznavao podjelu na velike i male Hrvate ili velike i male dinamovce, ali pokojni Dinamovi povjerenici Petar Todorović i Andrija Logarušić po mnogo čemu su bili veliki.

Ovo je priča o dinamovcima koji su za života žrtvovali sve svoje slobodno vrijeme, pa i mnogo više od toga, samo da bi pomogli svom klubu. Ljubav koju su imali prema plavoj boji i entuzijazam kojim su radili za Dinamo može svima služiti kao primjer.

pero_i_andrija_1.jpgKao veliki dinamovci ti su ljudi neumorno i uporno pronalazili naše simpatizere koje su nastojali dovesti u plavu obitelj. Jedina nagrada za to im je bila dobra igra i plasman naše momčadi.

Inženjer Petar Todorović bio je okorjeli dinamovac iz Beograda. On je taj svoj "križ" nosio sve do svoje smrti jer lako je, kako je sam govorio, bilo biti dinamovac u Zagrebu ili hajdukovac u Splitu, ali biti obilježen kao navijač "ustaškog kluba" u Beogradu, to je bilo već nešto drugo. S Dinamom je prošao cijelu bivšu državu. Za vrijeme rata "ilegalno" je nabavljao Sportske novosti koje su bile dest puta skuplje nego što su stvarno koštale. Svako je jutro nalazio razbijeno zvono ispod svog imena na portafonu. Zbog članstva u Dinamu često su mu prijetili, lijepili mu svakakve etikete, međutim Petar Todorović i njegova supruga Ðuka ostali su cijeli život vjerni plavoj boji.

pero_i_andrija_2.jpgU svijetu je vjerojatno teško naći takvog statističara kakav je bio Todorović. Godinama je skupljao sve moguće podatke o svom najdražem klubu, izrezivao novinske članke i reportaže o klubu i igračima, a stan mu je bio arhiv pun fascikala i mapa kakav nema ni u samom klubu. Sve je te podatke brižno čuvao u svom stanu da bi nakon smrti, budući da nije imao djece, svu svoju beogradsku imovinu ostavio svom najdražem klubu.

Sjećam se da je u jednoj Dinamovoj reviji objavio statističku tablicu pod naslovom "90 minuta, 90 strijelaca, 90 zgoditaka, 90 pobjeda". Koliko je taj njegov posao bio opsežan i mukotrpan dokazuje činjenica da je tu svoju statistiku, o najboljim Dinamovim strijelcima te značajnijim datumima i utakmicama, radio punih sedam godina. Rezultat je bio zadivljujući i oduševio je sve čitatelje.

Njegovo je članstvo u plavoj obitelji bilo staro koliko i Zajec i Kranjčar, od 1956. godine. Iako su u školi skoro svi navijali za Zvezdu, Partizan i Hajduk, Petar je odabrao Dinamo, a najveći razlog za to bili su tadašnji igrači Mara Wolfl, Jazbinšek, Cimermančić, braća Horvat i drugi. Zbog njih je Dinamo bio jako cijenjen i uvažen među navijačima drugih klubova. Dinamo je prvi put uživo gledao u Maksimiru 1958. godine kada je osvojeno i prvenstvo. Prije podne bila je Skupština kluba, a poslijepodne se igrala utakmica koja je završila 1:1. Gol za Dinamo postigao je Franjo Gašpert.

Na pitanje tko je najbolji Dinamov igrač uvijek bi odgovarao da su za njega heroji svi igrači koji su odigrali makar samo jednu utakmicu za Dinamo. Volio je Wolfla, Jerkovića, Čajkovskog i Ivicu Horvata. Obožavao je Željka Matuša, Rudi Belina, Cicu i Zeku, ali njegov najdraži igrač bio je Marko Mlinarić. Mlinka mu se odužio tako što je otišao na njegov pogreb gdje je na beogradskom groblju Karaburma pustio Dinamovu himnu "Nebo se plavi, bijeli se Zagreb grad".

Zamislite taj život. Noćni vlakovi, prljavi kupei puni varalica i danguba, Sportske novosti ispod kaputa, u džepu jedva nešto dinara za ulaznicu, pivo i sendvič. Članove je prikupljao po beogradskim kafanama. I tako od 1956 godine!

pero_i_andrija_3.jpgAndija Logarušić bio je osječki povjerenik. Rođen je 25. ožujka 1936. u selu Toplolovac (BiH). Sudbina ga je kao dječaka odvela s obitelji u Šid gdje je živio 17 godina, a prvog dana veljače 1959. Andrija je postao stanovnik Osijeka. Cijeli je radni vijek proveo prvo kao prodavač, a zatim kao komercijalist u željezaru. Još posve mlad i ambiciozan čovjek, neporecivi dinamovac, postao je Dinamov povjerenik za Slavoniju i Baranju, preuzevši tu dužnost od pokojnog Mije Metlagera.

S koliko se ljubavi posvetio toj volonterskoj zadaći svjedoče brojke. Na startu je, naime, Logarušić imao 170 članova, da bi rekord od 1.838 člana dosegnuo glasovite 1982. godine. Nikada i nitko, ni prije ni poslije, nije učlanio toliko navijača u naš klub. Zbog svojih velikih zasluga dobio je lijepo priznanje tako što je od 1974. do 1982. bio član Predsjedništva NK Dinamo. Kod učlanjivanja mu je pomagala cijela obitelj - supruga Viktorija, kćerka Blaženka pa čak i punica koja je dežurala pokraj telefona. Andrija je svojedobno prvi počeo s organiziranjem Plavih noći u Osijeku.

pero_i_andrija_4.jpgGovorio je da mu je najradosniji trenutak s Dinamom bio kada su se vraćali s utakmice u Nišu. Dinamo je doduše izgubio 3:0 i bili su svi utučeni radi toga, no kako su utakmicu radi TV prijenosa odigrali ranije, u autobusu su slušali prijenos Ive Tomića iz Osijeka. Igrali su Osijek i Zvezda. Kada su Osječani pobijedili 2:0 u autobusu je nastalo neopisivo veselje jer je Dinamo nakon 24 godine ponovno postao prvak. Andrija je čestitao svim igračima i treneru Ćiri, a zatim je izvadio bocu viskija.

Domovinski je rat mnogo toga promijenio u Logarušićevu odnosu prema toj ulozi, ali i prema Maksimiru. U vrijeme najžešćeg granatiranja Osijeka, Andrije su se sjetili nazivali nudeći pomoć tek dvije legende - Marko Mlinarić i Srećko Bogdan. Ta nebriga dinamovaca zaboljela je Logarušića, a kad je još i Dinamovo ime sišlo sa scene ugasila se, nažalost, Andrijina ljubav prema plavoj boji.

Posljednje je godine oboljeli Andrija provodio u svom domu okružen uspomenama s brojnih fotografija i bogatom kolekcijom s više od 1000 sportskih zastavica sa svih kontinenata. Ponosio se zastavicama i značkama kao i unikatnim Ciboninim dresom s potpisom velikog Dražena Petrovića. Andrija je pokopan 7.12.2010. na Aninom groblju u Osijeku.