vlak_koji_nikada_nije_kasnio_naslov.jpgNašeg vratara iz šampionske generacije '82., Marijana Vlaka, krasile su mnoge karakteristike. Bio je pouzdan, miran, skroman, povučen, nije bio sklon ekscesima i tribine su ga iznimno voljele. Punih je 15 godina (1973.-1988.) branio za Dinamo, a čak ga je u četiri navrata vodio kao trener. U Maksimir je stigao iz petrinjske Mladosti, pet godina prije nego je potpisao prvi profesionalni ugovor.

U Dinamo je prvi put došao kao klinac 1968. godine. Međutim, bio je jako nostalgičan pa je često bježžao u rodni grad i nakon nekog se vremena vraćao u Zagreb. S Dinamom je prvi ugovor potpisao 1973. godine. Veza između Vlaka i rodne mu Petrinje nikada nije prekinuta jer su ga Petrinjci 2010. godine proglasili nogometašem stoljeća u njihovom kraju.

S Dinamom je osvojio prvenstvo Jugoslavije 1982. i Kup maršala Tita 1983. Trenerskim se poslom počeo baviti 1997., nakon što je na klupi Dinama naslijedio Otta Barića te je vodio Dinamo u legendarnoj 5:0 pobjedi protiv beogradskog Partizana.  

vlak_koji_nikada_nije_kasnio_1.jpgSjećate li se prve utakmice u Dinamu?

– Bilo je to protiv Olimpije u Maksimiru. Prvi vratar Milan Šarović zaradio je u derbiju protiv Zvezde u Beogradu kaznu od šest utakmica pa sam umjesto njega stao na gol. Bila je to utakmica koju smo dobili 4:2 u jesen 1974. godine kada je Tukša sasvim slučajno slomio nogu Viliju Ameršeku, a da u tom startu ni prekršaja nije bilo. Na toj je utakmici Mario Bonić postigao čak tri pogotka, a ja sam dobio ocjenu 7 i dobre komentare. Branio sam zatim šest prvenstvenih utakmica, uglavnom dobro, sve dok Šarović nije izdržžao kaznu.  

Bili ste standardni vratar Ćirine generacije koja je prije 30 godina osvojila naslov prvaka Jugoslavije. U kakvom Vam je sjećanju ostalo to razdoblje?

– Što se igračkih dana tiče, tih godinu dana bilo je najljepše u mojoj karijeri. Dinamo tada nije bio samo klub koji je osvojio prvenstvo. On je bio više od toga, bio je pokret. Mislim da je tu Ćiro napravio jako dobru selekciju momčadi, ali i izuzetnu simbiozu igrača i navijača.

Na pripreme u Australiju uoči te sezone otišli ste kao pričuvni, a vratili ste se kao prvi vratar?

– Da, na pripreme sam pošao kao pričuva. Novinari su u to vrijeme pisali da imam puno više kilograma nego što je dopušteno. Malo su pretjerivali, ali Ćiri nije smetalo da mi pruži priliku. Iskoristio sam je i zbog pružžene prilike Ćiri ću uvijek biti zahvalan. Da nisam bio takav kakav jesam, sigurno me Ćiro ne bi stavio na gol.

vlak_koji_nikada_nije_kasnio_3.jpgŠto je Ćiro vidio u Vama kao vrataru?

– Ne znam! Imao sam mirnoću, staložženost... Bio sam miran i racionalan vratar. Svi kažžu da nisam težžio nekakvim bravurama, nekim spektakularnim intervencijama, a djelovao sam dosta samouvjereno. Mogu vam reći da me u nekim situacijama htjela i lopta. Pogađale su me lopte i u glavu i u nogu. Bilo je to vrijeme kada mi je sve išlo od ruke.

Što je krasilo tu šampionsku momčad iz 1982. godine?

– Pravo zajedništvo. Zeko kao kapetan bio je na terenu desna Ćirina ruka. Ono što je Ćiro u pripremi utakmice govorio u svlačionici, to je Zajec na terenu provodio u djelo. Zeko nam je u to vrijeme istodobno bio suigrač, ali i osoba koju smo mi svi ostali izuzetno cijenili.

Jedan ste od rijetkih igrača iz te šampionske generacije Dinama koji nije mijenjao klub. Zbog čega?

– Nakon osvajanja prvenstva 1982. godine tražžio me Eintracht iz Frankfurta. To je bila velika prilika za odlazak. Međutim, Ćiro mi je rekao da ostanem i ja sam ga poslušao. Mislim da sam tu napravio krivi korak. Poslije je Ćiro otišao, a u klubu su se neke stvari okrenule protiv mene. U klub su došli neki novi ljudi i sve ono što sam bio dogovorio s Ćirom, nisu ispoštovali.

vlak_koji_nikada_nije_kasnio_2.jpgKao trener vodili ste Dinamo u onoj povijesnoj utakmici protiv Partizana kojeg ste u Maksimiru dotukli?

– Ta je utakmica bila više od nogometa. Cijela Hrvatska, pa i oni koji nisu dinamovci, žživjeli su za tu utakmicu i našu pobjedu. Prvu utakmicu u Beogradu nesretno smo i nespretno izgubili, a u Maksimiru smo pokazali kvalitetu koju smo imali. Mislim da je to u Dinamovoj povijesti bila jedna od najtežžih, ali istodobno i najljepših utakmica.

Možžete li usporediti tu i sadašnju momčad Dinama?

– Tada se Dinamovi igrači nisu ponašali kao što se danas neki ponašaju. Teško je uspoređivati te generacije jer je Dinamo tih godina davao devet reprezentativaca. Današnji je Dinamo plasmanom u Ligu prvaka napravio veliki uspjeh. Nije sramota s normalnim rezultatom izgubiti od Reala i Lyona, ali od jednih dobiti šest, a od drugih sedam komada... To je više nego ružžno. I mi smo ispadali iz Europe, ali nikada na takav način kao što je to napravila ova generacija.

Marijan Vlak Majo bio je Vlak koji nikada ne kasni. Sjećete li se one pjesme... Ide vlak, ide vlak, ide vlak...koji vlak? Marijan Vlak, Marijan Vlak, Marijan Vlak... i zbog toga, Marijane, hvala Ti za sve što si učinio za Dinamo!

vlak_koji_nikada_nije_kasnio_4.jpg