cava_i_ranko.jpgOduvijek je poznato da su za Dinamo navijali uglavnom Hrvati, međutim za Dinamo su igrali i Slovenci (Katanec, ŽŽidan), Crnogorci (Turković, Petrović), Muslimani (Škoro, Mujčin), Makedonci (Ringov, Sedloski), Albanci (Cana, Shala) pa tako i Srbi. No, rijetko je koja "pridošlica" tako jednoglasno, gotovo na prepad, osvojila simpatije probirljive maksimirske publike kao što su to učinili pokojni Čava Dimitrijević i golman Ranko Stojić.

Čava Dimitrijević, kao najveći talenat u tadašnjoj Jugoslaviji, došao je u Dinamo u ljeto 1987. godine kada je imao 25 godina. Mislim da niti jedan Beograđanin ni prije ni poslije njega nije bio toliko obožžavan u Zagrebu kao Čava. Zbog problema sa cugom i noćnim žživotom, morao je otići iz Partizana i tako je došao pod Ćirinu palicu koji je tada imao respektabilnu momčad u kojoj su bili Mlinarić, Boban, Škoro, Kasalo, Lulić... 

chava1.jpgNišta sok, ništa kava, evo stižže Dimitrijević Čava - govorilo se krajem osamdesetih godina po zagrebačkim kafićima kad bi u njh ulazio plavokosi vragolan.

Iako su svi znali da je Čava u duši Grobar, navijači su ga ipak voljeli i skandirali mu. Imao je snage za jedno poluvrijeme, ali dok bi na sredini terena driblao protivničke igrače, Maksimirom bi se orilo: Čava, Čava...

Urnebesni tulumi, alkohol i noćni izlasci često su bili zaštitni znak naših legendi, ali i mnogih drugih nogometaša. Sjetimo se samo genijalnog Stjepana Lamze koji je uoči utakmice s Barcelonom 1961. popio bocu konjaka, zatim Mlinke, Cice, Bore, Snješka i ostalih iz generacije '82. koji su bili česti gosti Karake. Svi se još dobro sjećamo Robija Prosinečkog, Silvija Marića, a u novije vrijeme i naš je Sammir često na naslovnicama, ali ne zbog golova i odličnih partija, već zbog noćnih izlazaka i viška promila.

Pokojni Čava bio je jedan od najvećih nogometnih boema što se najbolje očitava u njegovoj legendarnoj izjavi iz ranih osamdesetih godina: Zar zbog nogometa da izgubim mladost!?

On, Vlado Kasalo i Haris Škoro prva su dva mjeseca, po dolasku u Dinamo, žživjeli u Intercontinentalu. Kad je Ćiro nakon nekoliko dana došao platiti njihove hotelske račune, ostao je u šoku i rekao: Pa što ste vas trojica radili, jeste li renovirali hotel?

chava2.jpgJelo se, pilo, častilo sve redom, pravi kaos. Prošlo je tako nekih mjesec dana kad mi Ćiro na treningu kažže: "Sine, stigao je račun iz Intercontinentala. Isto mi je ko da sam kupio grofa Monte Krista - prepričao je anegdotu Haris Škoro u jednom od intervjua. Pričalo se da je Čava prvi dan po dolasku u Zagreb dobio auto koji je odmah totalno razbio.

Navijači Čavi nisu zvižždali ni kad je već negdje oko 30. minute nemoćno širio ruke pokazujući prema klupi da više ne možže. Ćiro ga ipak nije odmah vadio jer je znao da Čava i stojeći uvijek možže podvaliti neku loptu. U današnjem nogometu snage i brzine više nema mjesta za takve igrače, ali će nama navijačima Čava uvijek ostati u lijepom sjećanju.

Odmah se sjetim njegove prve utakmice, 3. kolovoza 1987., kada je Maksimir bacio u delirij. Igrali smo protiv Veležža koji je tada bio super jak s Kajtazom i Tuceom. Dinamo je pobijedio 3:0, a Čava je gurao veležžovcima loptu kroz noge. Škoro je zabio dva gola, ali je igrač utakmice bio Čava Dimitrijević.

Dinamo je tada napravio strašnu seriju. Prošao je neokrznut na Marakani, pobijedio Hajduka na Poljudu, gazio sve pred sobom. Međutim, došao je domaći poraz od Prištine pa zatim i od Partizana nakon čega momčad psihički puca, a Čava se nekako s tim vraća svom beogradskom načinu žživota. Sve je rjeđe u prvoj postavi Dinama koji na tablici klizi sve više prema dolje. U zimskoj stanci klub je napustio Marko Mlinarić (otišao u Auxerre) i to je bio kraj šampionskih ambicija.

Čavu ni Zagreb, kao ni Beograd prije toga, nije mogao promijeniti. Iz Dinama je otišao u francuski Gonio gdje je žživio od 1989. godine. Zbog svog načina žživota u nogometu nije postigao ni približžno koliko je bio talentiran. Tako nas je prerano i napustio u 44. godini žživota.

Mi dinamovci pamtit ćemo njegove maksimirske poteze, pamtit ćemo njegovu veselu narav. Čava, laka ti zemlja i počivao u miru!

rs1.jpgRanko Stojić je po dolasku u Dinamo bio jedan od najboljih golmana u ligi. Kada mu je na pripremama reprezentacije prišao Velimir Zajec, Stojić se nije dugo dvoumio jer je znao kamo ide i u kakav klub. Prije Dinama je branio za bugojansku Iskru, beogradsku Zvezdaru i Partizan.

Diplomirao je na Višoj školi unutarnjih poslova. Prije nego je stao među vratnice, bio je i odličan centarfor. Za mladu reprezentaciju Bosne i Hercegovine je u dvije utakmice postigao pet pogodaka. Od vratara je uvijek posebno cijenio Envera Marića.

rs2.jpgOsnovne karakteristike Ranka Stojića bile su brzina reakcije, brzina izlaska na udarac s odličnim praćenjem tzv. dubinskih lopti. Imao je i svojih kikseva, uostalom kao i svi golmani, ali su oni bili zaista rijetki.

Obožžavao je čitati klasiku i znanstvenu fantastiku. Nikada mu nije bilo teško razgovarati s navijačima ili im odgovoriti na pismo. Nekada je dobivao toliko pisama da su on i supruga danima odgovarali na njih.

Najbolje se slagao s Mirkom Lulićem za kojega je uvijek tvrdio da je najbolji obrambeni igrač u Jugoslaviji. Iz Dinama je otišao u belgijski Liege, a karijeru je završio 1997. braneći boje Royal Antwerpena.

Čava i Ranko bili su partizanovci, ali i ljubimci maksimirske publike!