kshala_naslov.jpgKujtim Shala bio je idol Dinamovih navijača početkom 90-ih godina, a danas žživi mirnim obiteljskim žživotom u Njemačkoj. U Dinamo je stigao iz Prištine, a prije toga je igrao u Partizanu i Liriji. Ubrzo je postao miljenik navijača, a dobio je i hrvatsko državljanstvo te nastupio u povijesnoj utakmici Hrvatske i SAD-a na Maksimiru. U modrom je dresu odigrao 53 služžbene utakmice i postigao 19 golova. Igrao je još u Francuskoj i Njemačkoj.

Shala je u Maksimiru osvanuo iznenada. Rođen je 13. srpnja 1964. i bio je vršnjak s Radmilom Mihajlovićem s kojim je pretposljednjeg dana prijelaznog roka istodobno stavio potpis na ugovor s Dinamom u sezoni 1988./89. Sa sobom je donio i preporuku od 15 golova u tek završenom prvenstvu Jugoslavije te je bio drugi najbolji strijelac lige.

kshala1.jpgPočeo je igrati u prizrenskoj Liriji, a sa 18 godina već su ga u Beograd doveli Partizanovi skauti. Tamo je odigrao samo 30-ak utakmica i razočaran otišao u Prištinu. Bez obzira što je bio Albanac, Shala je i u Beogradu u to vrijeme bio dobro primljen, ali to je bilo ništa prema onome kako je dočekan u Dinamu.

Nakon što je iz Partizana prešao u Prištinu, dres kosovskog prvoligaša nosio je pune četiri godine, a izvjesno vrijeme trener mu je bio i Ćiro Blažžević. Nakon što je pokazao svoje realizatorske sposobnosti, a uz to je bio borben, pokretljiv i tehnički savršen, zvali su ga natrag u Partizan. Trener je tada bio Jusufi, ali Shala se nije htio vratiti u istu sredinu. Zvali su ga i drugi klubovi, međutim Shala se automobilom uputio prema Zagrebu i nije pogriješio.

kshala2.jpgPo dolasku u Zagreb izjavio je: 

- Nemam obaveza, ambiciozan jesam, golove znam davati i nadam se da vam je takav igrač potreban.

Inače je rođen u Ðakovici te je još kao dijete, zajedno s roditeljima, žžestoko navijao za Dinamo. Uzore je imao u Vabecu, Kranjčaru, Zajecu i Mlinariću te je zbog njih žžarko žželio nositi isti dres.

Dani provedeni u Dinamu svakako su mu bili najbolji i najljepši u karijeri. Shala je imao veliku podršku trenera, suigrača i uprave, a Bad Blue Boysi su ga jednostavno obožžavali na što im je on uzvraćao igrom, golovima i trkom poslije gola prema navijačkoj tribini.

kshala4.jpgDinamo je tih godina imao sjajnu momčad koja se borila za prvaka držžave zajedno sa Crvenom zvezdom, no Zvezda je kasnije postala i prvak držžave i prvak Europe. Bili su tu Ladić, Boban, Šuker, Mladenović, Škrinjar, Panadić, a Shala je ginuo na terenu što su navijači prepoznali. Zbog toga je na svim stadionima u Srbiji uvijek bio "počašćen" uvredama i psovkama, ali kako je sam rekao ništa mu nije bilo teško istrpiti za Dinamo i Bad Blue Boyse za koje je uvijek govorio da su najbolji navijači na svijetu.

Pamtim gotovo svaki njegov gol koji je zabio u plavom dresu, ali mi je jedan posebno drag. Nakon pobjede na Poljudu 3:2, kada je Shala također zabio jedan pogodak i euforično ga proslavio pred nekoliko tisuća Bad Blue Boysa, slijedio je novi drebi protiv Partizana pa se nas nekoliko uputilo na utakmicu u Zagreb koja je odigrana 25.3.1990.

Na stadionu je bilo oko 40.000 gledatelja, a atmosfera fantastična. Dinamo je poveo 1:0 pogotkom Damir Lesjaka, na 1:1 izjednačio je Joksimović, a onda je 15-ak minuta prije kraja Shala napravio malo remek djelo pogodivši rašlje Omerovićevog gola. Stadion je eruptirao. Iako smo cijelo drugo poluvrijeme kisnuli, srca su nam bila puna.

Shalu i taj 25. ožujka 1990. nikada se ne zaboravlja.

kshala5.jpg