semafor stadionNakon što je prekinuta fantastična serija Dinamovih nastupa u Europi, i to protiv vjerojatno najlošijeg protivnika protiv kojega smo ikada igrali u play-offu, bacimo pogled unazad i prisjetimo se kako je došlo do te serije koja je trajala punih 10 godina. Iako smo se i prije znali mučiti u ranim fazama kvalifikacija, uvijek bi se nekako prolazilo do Lige prvaka ili Europske lige. Uvijek bi se stvorio neki Mandžukić, Vugrinec, Vida, Soudani, Fernandes ili Rog. Sve do ove godine.

Očito je da Zdravko Mamić, opterećen svim silnim optužnicama, a u novije vrijeme i životnom ugroženošću, nema više snage ni strasti, pa ni mogućnosti voditi Dinamo kako je to radio zadnjih desetak godina. Dinamo je ispao od najslabijeg protivnika, iako nijedanput nije izgubio. Europska svjetla pozornice su se za ovu sezonu ugasila, a mi se još uvijek pitamo kako se to moglo dogoditi. Zašto igrači ne cijene što im Dinamo pruža? Gdje je tu respekt prema klubu koji im je sve to omogućio? Toliko smo si pitanja postavili ovih dana, a u Dinamu i dalje vlada muk.

Koliko je teško ući u skupine, vidimo po ostalim hrvatskim klubovima. Ove je godine samo Rijeka uspjela ući u skupine te im je to ukupno treći nastup u Europskoj ligi. Hajduk je u 25 godina tek dva puta igrao u skupinama - jednom u Ligi prvaka i prije sedam godina u Europskoj ligi, dok je Dinamo u tih 25 godina igrao čak 6 puta u Ligi prvaka i 7 puta u Europskoj ligi. To je uspjeh vrijedan svakog divljenja, ali ipak je ostala i jedna mrlja. U svih tih 13 nastupa po skupinama nismo niti jednom prezimili u Europi, a čekamo već punih 47 godina. Valjda ćemo i to jednom dočekati.  

Dobra je stvar što Dinamu ove godine nije bilo pod obavezno ući u skupine Europske lige da bi preživio jer smo se za ovu sezonu financijski pokrili. Ove nam sezone dolazi druga rata za Roga + prodaja Pivarića daje lijepu hrpu eura za odraditi sezonu do kraja, ali ostaje žal što ove jeseni nećemo gledati europske utakmice na Maksimiru.

Što se tiče trenutnog kadra on bi, uz pokoje pojačanje, trebao biti dovoljan za osvojiti prvenstvo. Nadamo se samo da ta pojačanja neće biti polurješenja koja će gušiti naše mlade igrače kao što je to, npr. slučaj sa Sosom. U prvenstvo smo ušli jako dobro i trenutno smo na prvom mjestu, s tim da smo odigrali sva tri derbija u kojima smo pobijedili Hajduk i Rijeku, a s Osijekom odigrali neriješeno.

Jedini koji nas svojom kvalitetom može ugroziti je Rijeka, ali ona će biti opterećena igrama u Europskoj ligi i teško će sa sadašnjim kadrom izdržati do kraja prvenstva u ritmu dvije utakmice tjedno. Kako se čini Hajduk i Osijek nemaju te kvalitete da se približe Dinamu koji ovaj put nije opterećen Europom i oni bi se kao i prošle sezone trebali boriti za 3. mjesto.

A sada se podsjetimo kako je izgledao naš put od Ajaxa do Skenderbeua. Dakle, 2007. godine smo kao nenositelji u nokaut fazi izbacili veliki Ajax. Prvu smo utakmicu u Zagrebu izgubili 1:0, ali smo na Amsterdam Areni odigrali fantastičnu utakmicu i pobijedili 3:2, a u jednom smo trenutku protiv Suareza i ekipe vodili čak 3:0. U grupi smo igrali s Baselom, Brannom, Hamburgerom i Rennesom i osvojili 2 boda.

Godinu dana poslije, 2008. godine, ponovno smo bili nenositelji te smo u play-offu izbacili Spartu iz Praga i to zbog više postignutih golova u gostima. U Zagrebu je bilo 0:0, a u Pragu 3:3. U grupi smo igrali s NEC-om, Tottenhamom, Spartakom i Udineseom. Te smo godine osvojili 3 boda. 

2009. ponovno smo u Europskoj ligi gdje smo igrali u skupini s Anderlechtom, Temišvarom i Ajaxom te osvojili 6 bodova. U play-offu smo izbacili škotski Hearts kojeg smo u Zagrebu pobijedili 4:0, a u Glasgowu izgubili 2:0.

2010. smo osvojili rekordan broj bodova - 7. U grupi smo bili s Villarrealom, Club Bruggeom i PAOK-om, a u play-offu smo dva puta pobijedili mađarski Gyor (2:0 i 2:1).

Sljedeće godine, 2011, smo prvi put nakon 12 godina igrali u Ligi prvaka i to s najvećim klubom svih vremena Real Madridom, Lyonom i Ajaxom. Svih šest utakmica u skupini smo izgubili, a u nokaut fazi smo izbacili Malmö (4:1 i 0:2).

I naredne 2012. igrali smo u najelitnijem nogometnom natjecanju. Sada smo u grupi bili s Portom, Dinamom iz Kijeva i PSG-om. Osvojili smo 1 bod u posljednjoj utakmici protiv imenjaka iz Kijeva, a za ulazak u grupu smo dva puta pobijedili Maribor (2:1 i 1:0).

2013. godine za ulazak u Ligu prvaka smo izgubili od Austrije iz Beča, ali smo zato išli direktno u Europsku ligu gdje smo bili u skupini sa PSV-om, Černomorcem i Ludogorcem. 

2014. smo izgubili od danskog Aalborga pa smo natjecanje morali nastaviti u play-offu Europske lige gdje smo dva puta pobijedili rumunjski Petrolul (3:1 i 2:1). U skupini smo igrali s Red Bullom, Celticom i Astrom i osvojili 6 bodova pobijedivši Astru 5:1 i Celtic 4:3.

2015. bila je jedna od najuspješnijih sezona. Pod trenerom Zoranom Mamićem smo prvenstvo završili bez poraza, a u skupini Lige prvaka pobijedili smo jedan od najvećih svjetskih klubova Arsenal. U play-offu smo dva puta s ukupnih 6:2 izbacili taj nesretni Skenderbeu.

Prošlu smo godinu također igrali u Ligi prvaka, ali ju nećemo pamtiti po dobru jer smo ostali bez ijednog boda i postignutog pogotka, ali nam je u prekrasnom sjećanju ostao izlet u Salzburg gdje smo u doigravanju za ulazak u LP pobijedili Red Bull na njegovom terenu i tako im naplatili stare dugove.

Da rezimiramo, Dinamo je u ovih 10 europskih sezona zaredom odigrao nevjerojatnih 108 europskih utakmica. Šteta što je taj niz prekinut, ali možda već nagodinu nastavimo tamo gdje smo stali. Valjda ćemo izvući neke pouke iz ovog debakla protiv Albanaca.

U sjeni ovih događanja nekako je ostalo imenovanje Luke Modrića najboljim veznim igračem na svijetu, koji je po mom mišljenju uz Janicu Kostelić i Dražena Petrovića najbolji hrvatski sportaš svih vremena, pa mu ovom prilikom čestitamo na još jednom velikom priznanju. Luka, volimo te! Ti si naš!

Luka Modric Dinamo Zagreb