pravi navijaci copyČitamo u zadnje vrijeme o velikom povratku navijača na stadion i o masovnom učlanjivanju u klub te se pitamo gdje ste do sada bili? Svi oni koji govore o nekakvom povratku nikada nisu niti će biti istinski navijači. Mi Dinamo oduvijek podržavamo. On je za nas emocionalno mnogo više od nogometa. On je ljubav, on je simbol, on je klub koji volimo bez zadrške i zato dolazimo na stadion. Kupujemo godišnje ulaznice i učlanjujemo se bez da nam to itko mora posebno naglasiti.

Ono čega smo se bojali upravo se i dogodilo. Od velikog povratka na stadion za sada nema ništa. Na premijernoj europskoj utakmici protiv Hapoela bilo je 10.000 ljudi, a jučer na otvaranju 28. prvenstva Hrvatske protiv Rudeša oko 3.000. Tko je sada kriv? Zbog koga se sada ne dolazi na stadion? Već sam jednom pisao o tome da Zagreb i Zagrepčani ne zaslužuju Dinamo, a to se i ovaj put pokazalo točnim. Znamo da se Dinamo ne mora voljeti samo na stadionu, ali sramota je za Zagreb da se na prve dvije utakmice skupi tako mali broj ljudi.

Nama je iz Slavonije predaleko dolaziti na sve Dinamove utakmice, ali redovito dolazimo na sve europske utakmice i na derbije s Hajdukom, Rijekom i Osijekom. Budite sigurni da živimo u Zagrebu da ne bismo propustili nijednu domaću utakmicu, kao što znamo da ih ne propuštaju Dinamovi povjerenici iz Zagreba i okolice, od kojih su neki i članovi naše udruge. Naši prijatelji Mišković, Krasić, Žigrović, Raković, Marčec i ostali na sve moguće načine pokušavaju animirati svoje članove i poznanike, ali Zagrepčani uvijek pronalaze izgovor zašto ne dolaze na stadion.

Nisu ga napunili ni kada su nam u goste dolazili velikani poput Bayerna i Juventusa. Malo im je bio kriv Mamić, pa loša igra, derutni stadion, kiša, hladnoća, tko zna što sve ne. Zagreb kao da je umro za Dinamo. Istina je da Zagrepčani nikada nisu mogli sami napuniti stadion, bilo na utakmicama Dinama ili reprezentacije, nego su ga mahom punili Slavonci, Baranjci, Hercegovci, Zagorci, Prigorci, Međimurci, Ličani, Dalmatinci itd. Veliki povratak navijača, barem za sada, doživio je fijasko. Znamo da ništa ne ide preko noći, ali priznat ćete da ovo predugo traje.

Točno to sam i prognozirao jer dugo pamtim. Isto je bilo i u vrijeme dok se klub još zvao Croatia kada se govorilo da će stadion biti pun svaku utakmicu ako se vrati ime Dinamo. Ne da nije bio pun, nego je bio još prazniji. I zato nikome, ali baš nikome ne priznamo da je veći navijač od nas. Mi smo uvijek uz svoj klub. Nikada ga ne bojkotiramo, nikada ništa od njega ne zahtijevamo, ne tražimo izgovore. To se zove ljubav prema klubu. Do danas smo kupili 13 godišnjih ulaznica. Tko to ne razumije to je njegov problem.

Da se osvrnem i na jučerašnju utakmicu. Ok, zabili smo si autogol i eksperiment nije uspio, ali čemu dramatiziranje? Čemu pljuvanje? I ja smatram da nije bilo baš pametno promijeniti svih 11 igrača, ali treneru dajemo punu podršku oko donošenja odluka o tome tko je za Dinamo, a tko nije. Neki su se jučer sami otpisali. Šteta što smo nakon onakve euforije i pobjede od 5:0 odmah sve zaje...., ali svako zlo za neko dobro. Ovo je bilo upozorenje u pravo vrijeme i bez ikakvih posljedica. Bolje sada nego u kvalifikacijama za Ligu prvaka.

Valjda je i trener shvatio na koga ubuduće može računati, iako bi i Dinamovova B momčad morala pobijediti Rudeš koji je jedva skrpao sastav za utakmicu. Protiv Hapoela smo bili brzi, skladni i opasni, sve ono što jučer nismo bili. Idemo dalje u nove pobjede. Nadamo se uz podršku puno većeg broja navijača. Vidimo se na Maksimiru 14. kolovoza kada će Dinamo igrati uzvratnu utakmicu 3. pretkola Lige prvaka protiv Astane ili Midtjyllanda. Tko došao ili ne došao, mi ćemo opet biti na svojoj istočnoj tribini.

trans stadion1