delovrenKao što sam već jednom ovdje napisao, ne navijam ni za jedan inozemni klub i spadam u onu vrstu "mazohista" koji će prije otići pogledati prijateljsku utakmicu svog kluba, nego ostati kod kuće i gledati finale Lige prvaka. No, globalizacija je učinila svoje pa smo ostali u manjini. Moram priznati da i ja gledam puno utakmica iz liga petica, Lige prvaka i Europske lige jer jednostavno obožavam nogomet, ali mi je potpuno svejedno tko će pobijediti. Navijam samo za Dinamo.

Kad bi se baš morao odlučiti za neki klub koji mi je ipak malo draži od svih drugih izabrao bih vjerojatno Celtic i Liverpool. Ne znam zbog čega. Valjda zbog njihove povijesti, zbog fenomenalne atmosfere na stadionu, zbog zajedničke pjesme "You'll Never Walk Alone", zbog Beatlesa na kojima sam odrastao itd.

Zašto sve ovo pišem? Zato što sam se prvi put uhvatio kako sam sretan zbog pobjede nekog inozemnog kluba. Liverpool je sinoć bio prvi klub nakon Dinama koji je u meni izazvao emociju koja me i danas drži. Ovo što su oni napravili protiv Barcelone spada u rubriku vjerovali ili ne. Sve nas je to podsjetilo na onaj istanbulski preokret protiv Milana kada su na poluvremenu gubili 3:0, a na kraju osvojili Ligu prvaka.

Ono na što smo posebno ponosni jest podatak da je ovo osmo finale zaredom u kojemu će nastupiti barem jedan hrvatski nogometaš. Samo Ivan Rakitić od njih nije igrao za Dinamo. Svi ostali su naši, što dovoljno govori tko ima jednu od najboljih nogometnih škola na svijetu.

Sretno Lovrenu i Liverpoolu u finalu! Nadamo se da će Dinamo ove godine u Ligi prvaka izvući upravo Liverpool i da ćemo doživjeti ovakvu atmosferu...