maksimir-stadion.jpgPrije dva dana smo bili u Zagrebu na našem najvećem derbiju i ponovno se uvjerili u kakvom se stanju nalazi stadion uz kojeg smo emotivno vezani. Maksimirski je stadion postao opasan za život i svaki dolazak na taj objekt veliki je rizik. Nakon što su na sjevernoj tribini pale keramičke pločice i ozlijedile Dinamove radnike, u klubu razmišljaju o preseljenju u Veliku ili Zaprešić.

Puno se toga napisalo o našem stadionu. Dolazak na utakmice postao je prava avantura jer uvjeti odavno ne zadovoljavaju sigurnosne norme. Nadajmo se samo da se neće dogoditi neka veća tragedija. Podsjetimo, stadion Maksimir otvoren je 5. svibnja 1912. i kroz svoju dugu povijest imao je nekoliko preuređenja. Činjenica da se o svim prijašnjim obnovama stadiona nema baš puno toga za napisati dovoljno govori sama za sebe.

Koliko je do sada ulupano novaca u Dinamov stadion, navodno je samo Wembley skuplji od Maksimira. Veliki radovi počeli su u jesen 1997. godine kada su postavljena sjedala na južnu i istočnu tribinu, nastavljeni su godinu dana kasnije kada je srušen stari sjever i podignuta nova tribina sa 10.965 sjedećih mjesta, da bi u kolovozu 1999. godine završila obnova zapada sa 12.600 sjedećih mjesta. I tu je sve stalo. Već osam godina taj spomenik hrvatskog nogometa stoji u Maksimiru i čeka da se pojavi netko sposoban i napravi mu "face lifting".

dinamo-hajduk_0-0_2010._kup_032.jpg

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Maksimirski stadion bio je kulturno-politički projekt. On je trabao biti i komercijalni centar, mjesto spektakla i biznisa, no kako je ideološki naboj ispario, stadion je ostavljen da propada. On je bio pogrešan projekt s pogrešnim ciljem. To je jedna polovična investicija koja je od samog početka vezana uz politiku. Danas je taj stadion benigno pitanje u usporedi sa svim aferama koje nas okružuju i sa teškom gospodarskom situacijom, ali ukoliko se nešto uskoro ne poduzme, tragedija će postati neizbježna.

Država sigurno ima kudikamo pametnijeg posla i dramatičnijih problema od zidanja novog stadiona, ali igranje na ovakvom stadionu stvarno više nema smisla. Prije smo bili poznati po savršenom travnjaku, kojemu su se divili svi europski klubovi na gostovanju u Zagrebu, a nakon koncerta U2 više se ni s tim ne možemo pohvaliti jer je travnjak u očajnom stanju. 

Izgled stadiona najbolje dočarava i stanje u našem nogometu koje je alarmantno. Mnogi klubovi jedva preživljavaju i igrači u nekim klubovima već mjesecima nisu primili plaće. Recesija sve jače grize i našem nogometu ozbiljno prijeti čak i amaterizam. Ako se stanje u gospodarstvu ne promijeni, nogomet i hrvatski sport općenito teško će preživjeti, budući da su glavni sponzori klubova gradski proračuni i javna poduzeća. A gospodarstvo stoji i svugdje se krešu troškovi. Liga 16 preglomazna je i za ekonomsku situaciju neodrživa, a hrvatski nogomet pao je na najniže grane (vidi sliku gore!). Iako su cijene ulaznica više nego popularne, očito HNL malo koga zanima, a još ih je manje voljno to plaćati. 

Za kraj jedna pjesma grupe Elemental u kojoj je sve rečeno. Elemental je oduvijek privlačio pažnju na sebe svojom svirkom, svojim tekstovima i stavovima koje se ne boje javno reći. Oni su u osnovi hip-hop band koji ne slijedi stroge stilske odrednice, nego putuju različitim glazbenim žanrovima. Poslušajte pjesmu, izvrsna je! 

{youtube}ZER5JPB2uM0{/youtube}

                                                Iz dana u dan

Kol'ko nisko idemo, može li uopće niže
možda nam se dig'o zanos
al' standard nam se ne diže
dani ponosa i slave
i minusa na tekućem
mi ne živimo, mi preživljavamo
šta ostavljamo našem budućem naraštaju
dugove, račune, rate kredita nas guše
a nemamo ni kune
kombiniramo kako odgodit' plaćanje
bar za desetak dana
jebo život kad na karticu se kupuje hrana
di smo sad, stara štednja se otopila
ošla na ono bitno
pojela se i popila
bez svega smo ostali
prenaglo nas je pogodilo
ko uopće zna što se to
prek' noći dogodilo

Koga da pitam, brate
ko će mi dat' odgovore
reci bilo šta osim
da je moglo biti gore

Sve te tisuće, hiljadarke, konjanici i rudari
stavljani davno na stranu
za neki san da se ostvari
nestali u brojkama
brojke ko snijeg okopnile
dok mi smo preživljavali
životne stvari poskupile
i di smo sad
napokon mirni, napokon slobodni,
napokon u svojoj državi
al' sad smo siromašni
dali smo svoje snove
za ovu zemlju i nije nam žao
al' usput se našao
domoljub veći od nas
pa pokrao sav višak
radili, al' nisu nas cijenili
mjesecima čekali da plate
trud što smo uložili
di smo sad, opet sve ispočetka
za kol'ko nisko idemo
od ponedeljka do petka
kol'ko danas vrijedi naš rad
imali smo, sad nemamo, di smo sad

Ref.
Samo živimo iz dana u dan
i svaki san davno nestao je izbrisan
koga da pitam, brate
ko će mi dat' odgovore
reci bilo šta osim
da je moglo biti gore

I di smo sad (di smo)
jos čekamo bolje sutra
možda naivno se nadamo istim stvarima
dok iznutra cijeli sistem zakazuje
nema pravde da nas štiti
nema poštene vlasti, sve sami konvertiti
obećanja su jeftina
a život je tako skup
pa su uzor kriminalci
šta ćes, nije narod glup
hoće standard, hoće lovu,
hoće živit', hoće sve
a to čekaju i čekaju
i čekaju i popizde
jer nema smisla, režije su visoke
minus je preduboko
sve to traje predugo, narod puk'o
jedni kukaju što jučer bilo
bolje je neg' danas
drugi divljaju, galame
dok ih puca nacionalni zanos
i pitam te, pitam te
di smo sad
dalje radimo na crno
ispod cijene, al' do kad
ko će vratit' dostojanstvo,
ko će platit' punu cijenu
dat' nam tol'ko kol'ko vrijedimo
da stvari jednom krenu
više gubimo strpljenje, samo brojimo probleme
sve što imali smo nemamo
i teško nam je breme
pa na kraju svatko zapita se
kolko nisko spao sam
pa kako onda ostat' ponosan

Ref.

I reci mi da smo mogli promijeniti svijet
reci mi, molim te
i da će djeca što dolaze
imat' nasljeđe za ponijet'
i reci mi da nismo
sve dobro uništili
reci mi, molim te
i da cu moći
mirno spavati od savjesti

Reci mi da možemo izgraditi
da nije prekasno
i ako zakažem daj mi snage
stvorit' nešto prekrasno
i već sutra volio bih otvorit' oči
pa da budem zahvalan
al' ne mogu pa stisnem zube
i hodam iz dana u dan