drazen2017Biti Dinamovac automatski je značilo navijati i za Cibonu. Sedmoga lipnja nismo i nećemo pamtiti po dobru. Taj dan 1993. godine izgubili smo najvećeg hrvatskog sportaša svih vremena. Tog je dana otišao Dražžen. Na frankfurtskom aerodromu mahnuo je kartom i poručio: ''Vidimo se u Zagrebu!'' Dražženove stvari poletjele su s ostalim reprezentativcima prema Zagrebu. Dražžen više nikada.

Uvijek sam se nadao da ću biti u prilici nešto reći ili napisati o Dražženu. Gledao sam ga samo tri puta u žživotu, ali je i to dovoljno za uspomenu za cijeli žživot. Dva puta u Zagrebu i jednom kada je Cibona gostovala u Osijeku. Tih osamdesetih godina Cibosi su bili i u Orahovici na otvaranju sportske dvorane, ali bez Dražžena jer je bio zauzet reprezentativnim obvezama.

Uvijek je bio nekako poseban. Već kao mali počeo je ubacivati loptu u koš, a kada je Aco prešao u Zagreb počeo je sve više trenirati. O njegovim jutarnjim treninzima mnogo se pričalo. Trenirao je sam, ujutro prije škole, oko sedam sati. Najviše zbog toga što mu je otac bio strog i odmjeren čovjek pa mu je branio da izostaje iz škole zbog košarke. Nikada iz škole nije izostao zbog košarke.

drazen_petrovic_v.jpgŠto se tiče roditelja, tata Jole se više držžao po strani. Njemu je najbitnije bilo od Dražžena stvoriti čovjeka, dok je mama Biserka iznijela veliki dio tereta oko njegove karijere. Od pranja dresova do kuhanja po žželji. S Biserkom sam se sreo nekoliko puta i to na Mirogoju te u Dražženovom muzeju. O Dražženu će, ako treba, pričati satima. Zanimljivo da ona nikada nije zaspala prije nego je Dražžen došao kući, koje god bilo doba noći.

Poraze nikako nije mogao trpjeti. Ljudi koji su s njim igrali košarku kažžu da bi nakon poraza znao šutjeti po sat vremena. Nikakav poraz nije trpio pa čak ni u kartama. Kad bi se sa Šibenkom vratio kući nakon nekog poraza, sutradan bi bio prvi u dvorani i pucao na koš. Bilo je perioda kada bi imao normu od 600 do 700 šuteva dnevno. Usporedite, ostalima bi u vrh glave bilo 200. Amerika ga je donekle promijenila, govorio je da tamo nema vremena za poraze. Naučio je i tu lekciju.

Treba reći da se Dražžen uvijek vraćao u svoj Šibenik i da nigdje dalje nije ljetovao osim u svom rodnom gradu. Teško je pokazivao emocije van parketa, bilo pozitivne, bilo negativne. Njegove su se emocije najbolje vidjele na parketu, skokovi i piruete. Imao je i tu sreću da nigdje nije igrao pred praznom dvoranom, kao što je to danas običaj. Šibenka je u njegovo vrijeme bila u naponu snage, Cibona također, da ne govorimo o Realu i NBA.

Dolazak u Cibonu bio je prilično tajnovit. Dražžen je ušao u momčad koja je osvojila prvenstvo, ali i odigrala iznimno neuspješno Kup europskih prvaka, zabilježživši neslavan rekord 0:10. No, već sljedeće sezone Cibona na čelu s Dražženom Petrovićem osvaja tri krune: Kup, prvenstvo i Kup prvaka Europe. To se ponovilo i sljedeće godine. Nakon toga Dražžen odlazi u Real Madrid. Bio je oduševljen što će igrati u tako velikom klubu, ali kako je igrao i napredovao tako je i interes NBA klubova rastao. To se i dogodilo, samo je tragedija bila što je odabrao baš Portland gdje su bili najjači upravo na njegovoj poziciji, a i crnački je lobi u Portlandu bio iznimno jak. Postojao je veliki otpor prema bijelim igračima.

zivot leti kapetane17

U Europu se nije htio vraćati dok ne uspije u Americi, mada nije bilo kluba koji ga nije htio. Dokazao se u New Jerseyu. Strašno je radio, neljudski. Utezi, snaga, trčanje. Sam se osudio na dva i pol mjeseca specijalnog tretmana. Nakon toga je bio hit sezone. Bio je očajan zbog rata u Hrvatskoj, nije mogao vjerovati da je to moguće. Zajedno sa Stojkom Vrankovićem otišao je pred zgradu UN-a u New Yorku i prosvjedovao protiv agresije na Hrvatsku. Nije razmišljao o posljedicama, a Hrvatska je još daleko bila od priznanja.

U Barceloni 1992. igrao je finale protiv jedinog pravog Dream teama. Cijeli je svijet gledao kako je Hrvatska u desetoj minuti povela protiv najjačeg sastava svih vremena - Jordan, Pippen, Bird, Robinson, Malone, Drexler, Barkley, Ewing, Stockton i Magic Johnson. Dražžen nas je doveo do srebrne medalje na prvoj Olimpijadi.

Dražžena ćemo se uvijek sjećati s veseljem, ali i s nostalgijom. Bio je poseban. Dovoljno je reći Dražžen i svi u Europi i svijetu znaju o komu se radi i odakle dolazi. Takva univerzalna, planetrana popularnost suđena je samo istinskim kraljevima sporta. Poput Dražžena.

drazen_jordan.jpgZa kraj još dvije anegdote o Dražženu. Cibona je prvenstvo završila s omjerom 22:0 i išli su u Beograd igrati protiv Crvene zvezde. Ako Zvezda pobijedi, Cibona će ih izbjeći u polufinalu i birat će slabijeg protivnika. Dok se kalkuliralo što je bolje, Dražžen je samo rekao:'' Možžete svi ostati u Zagrebu, idem sam u Beograd zabiti pedest koševa.''

Anegdota druga. Cibona je igrala Kup kupova protiv Real Madrida, a Dražžen je tada igrao za Real. U Zagrebu je bilo plus jedan za goste, a Dražžen je bio na liniji slobodnih bacanja. Brat Aco je došao do linije i zamolio ga da fula jer će u Madridu ionako pobijediti koliko im god bude trebalo, a Cibonaši će u slučaju pobjede dobiti premije. Dobiti Real s Dražženom bila je velika stvar. Dražžen ga je pogledao, nasmijao se i uredno pogodio oba bacanja. To je bio Dražžen Petrović.