1967dPrije 50 godina, točnije na današnji dan 6. rujna 1967., Dinamo je osvojio Kup velesajamskih gradova odigravši 0:0 protiv Leedsa. Bio je to drugi Dinamov finale, četiri godine ranije izgubili smo od Valencije. Ekipa koja je ostvarila taj sjajan uspjeh bila je: Zambata, Škorić, Gračanin, Blašković, Belin, Pirić, Rora, Čerček, Brnčić,  Ramljak, Gucmirtl i Lamza. Treneri su bili pokojni Branko Zebec i Ivica Horvat.

Dinamo je 6. rujna 1967. godine stigao u Leeds na uzvratnu utakmicu finala Kupa velesajamskih gradova. Modri su imali 2:0 prednost iz prve utakmice, a zabili su Marijan Čerček i Krasnodar Rora. Igrači pod vodstvom Ivice Horvata jedva su čekali da počne uzvratna utakmica.

Modri su sačuvali svoju mrežžu, ostalo je 0:0 i Dinamo je osvojio jedini europski trofej u svojoj povijesti. To je trofej koji pojedinci pokušavaju osporiti i umanjiti njegovu važžnost, no mi smo ponosni i znamo što je to tada značilo za Dinamo i hrvatski nogomet. Kup prvaka bio je cjenjenije natjecanje, no u Kup prvaka je išao samo prvak, dok su u Kupu velesajamskih gradova nastupala po četiri predstavnika iz najjačih liga.

leeds_plakat.jpg Pohod na naslov počeo je pobjedom nad Spartakom iz Brna 2:0, a u uzvratu je bilo 2:0 za Spartak. Na kraju je odlučio novčić tko će u drugo kolo.

Dinamo je zatim izbacio škotski Dunfermline, pa rumunjskog imenjaka iz Pitestija, a u četvrtfinalu je izbačen najveći talijanski klub Juventus. U Torinu je bilo 2:2, a u Zagrebu je Dinamo slavio 3:0.

Polufinale s Eintrachtom iz Frankfurta počelo je porazom Dinama u Njemačkoj od 3:0, no u uzvratu je Dinamo golovima Slavena Zambate u 14. minuti, Marijana Novaka u 16., Josipa Gucmirtla u 87., te u 102. Rudija Belina iz 11-erca prošao u finale, gdje nas je čekao engleski Leeds.

U prvoj utakmici finala 30. kolovoza 1967. Dinamo je na svom terenu slavio sa 2:0. U uzvratu je bilo 0:0 i Dinamo je u Zagreb doputovao s peharom Kupa velesajamskih gradova.

sn_dintrijumf.png

Na pisti je plavu ekspediciju očekivalo dvadesetak zagrebačkih nogometnih djelatnika i desetak fotoreportera, "sretnika" koji su uspjeli dobiti dozvolu za izlazak na zabranjenu zemlju. Bio je to planiran svečan, ceremonijalan doček, pozdravni govori. Međutim, sve je krenulo drugim tijekom. Slijetanje aviona s igračima bilo je preveliko iskušenje za nestrpljive obožžavatelje, a još veće opterećenje za ogradu koja ih je dijelila od piste. I nije ta prepreka mogla izdržžati nalet. Srušila se i oko tisuću najvatrenijih (i najhrabrijih) začas se našlo u prostoru na kojem je pristup "običnim smrtnicima" zabranjen. Avion je bio opkoljen, iako se još pravo nije ni umirio.

Uzaludne su bile najprije prijetnje, kasnije i molbe osoblja aerodroma - bujicu više nitko nije mogao zadržžati. Izlazak igrača s peharom visoko uzdignutim iznad glava, izazvao je pravi urnebes. Sva petnaestorica su začas bili "razgrabljeni", u tren oka našli su se na ramenima navijača, pehar je kružžio iz ruke u ruku. Skandirana su imena pojedinaca, miješala se s povicima "Plavi, Plavi". Proteklo je dosta vremena dok su se igrači uspjeli izvući iz ruku svojih simpatizera i okupiti se u carinarnici. Na njihovim licima vidjelo se da su zatečeni i iznenađeni ovakvim dočekom.

Slavlje se tada prenijelo u centar grada, na popularno sastajalište nogometnih entuzijasta, "špicu" i trajalo je kao i dan ranije, duboko u noć.

Datum 6. rujna 1967. ostat će upisan zlatnim slovima u povijest hrvatskoga nogometa.