U ovih je stotinjak godina stvorena velika plava obitelj. Bilo je tu prije svega lijepih, ali i tužnih trenutaka. Uvijek se govori o igračima, trenerima i predsjednicima, ali klub čine i ljudi koji peru rublje, kuhaju, zalijevaju travnjak, prodaju ulaznice... Nekoliko je takvih koji su ostavili duboki trag u Maksimiru, a nezaboravni su prije svih legendarni fizioterapeut Josip Čačković i oružar Nikola Marković koji su Dinamu mnogo dali. Ovo je njihova priča.
Mnogo je vrijednih ljudi ostalo u sjeni. Treba tu još spomenuti kuharicu Baricu, ekonoma Cizarića, bivšeg direktora Milana Sakomana koji je još 1951. zasadio i brinuo se o najboljem travnjaku u bivšoj državi i mnoge, mnoge druge, no ovaj put ćemo prostor posvetiti Joži i Niđi.
Njih su dvojica bili Dinamova "Katica za sve". Bili su više od fizioterapeuta i oružara jer su zastupali klub na najbolji mogući način i živjeli s klubom 24 sata na dan. Jožu sam upoznao prije četiri godine, ali Nikolu nažalost nikada.
Nekada je bilo dovoljno reći Joža ili još bolje naš Joža i svi bi odmah znali da je riječ o Josipu Čačkoviću, rođenom Karlovčaninu. Od 1994. godine je službeno u invalidskoj mirovini, ali se veza s Dinamom nikada nije prekinula.
Njegov posao nije bio samo za maserskim stolom, već je lepeza njegovih zaduženja bila mnogo šira - od putnih karata, smještaja u hotelima, izbora hrane i nabavke "lunch paketa" za igrače pa do protokolarnih pitanja kao što je bila briga o maksimirskim gostima. Bio je i veza između kluba i navijača.
Joža nije žalio ostati i do kasno u noć s našim najvjernijim članovima i simpatizerima, strpljivo ih slušajući i odgovarajući na njihova brojna pitanja.
Ukratko, kad se radilo o Dinamu ništa mu nije bilo teško. Zbog tih je svojih ljudskih kvaliteta i zbog vrhunskog poznavanja svog posla bio neobično cijenjen i voljen u klubu i izvan njega.
Za svoj najsretniji trenutak vezan uz Dinamo oduvijek je govorio da je to bila 1982. godina kada smo osvojili naslov prvaka, a najtužniji kada su ga istjerali s radnog mjesta u Dinamu što je učinio tadašnji tajnik Branko Devčić. Kada se Ćiro vratio na mjesto trenera, vratio je i Jožu i Niđu.
U dugogodišnjoj praksi pamti teže ozljede Rudija Cveka i Filipa Blaškovića, a posebno se sjeća tragedije Mladena Ramljaka. Najskloniji ozljedama bio je Marijan Čerček, a najčešće je Jožine maserske usluge koristio Krasnodar Rora.
Jožu treba upoznati i doživjeti. Uvijek vedar, nasmijan, pristupačan, uvijek zanimljiv. Njegovi putovi oko svijeta također su utjecali na njega. Upoznao je mnoge velike igrače i ljude, puno usput i naučio. Joža je volio Dinamo i to što je radio.
Nikola Marković bio je legendarni oružar kojeg su obožavale brojne generacije Dinamovih nogometaša. Nikola je doslovce bio jedna od klupskih legendi - duhovit, uvijek narodski otvoren i iskren, svima simpatičan. Jednostavno bio je nezamjenjiv. Nažalost Nikola je prerano umro, a na njegovo je mjesto došao zet Livio Cvrk i tako nastavio, da tako kažemo, obiteljsku tradiciju.
Kažu da ga je bilo lako pronaći i da vam nije trebala ni adresa ni telefon jer je Nikola uvijek bio u Maksimiru. Po zanimanju je bio KV postolar koji nikada nije bio na bolovanju.
Ovo je jedan zanimljiv razgovor s njim iz 1987. godine dok je još radio u Dinamu.
Kaj bi vi intervju? Kak se to veli intervju? Ste ponoreli, pa ne dajem ja golove.
- Dajete zgodne izjave.
Pitajte, ak vas baš zanima.
- Kažu da imate dobru plaću.
Dobra plaća? Joooooj, moram se primiti za trbuh i debelo nasmijati, hahahahaha. Naštancam 6400, tolko malo nemaju ni zagrebački smetlari. Sram me, prijateli misle da se motam tu negdje oko deset.
- S koliko biste bili zadovoljni?
Ha, s koliko bi bil zadovoljan, s koliko bi bil zadovoljan? S onoliko koliko je dosta za pristojan život. Eto, moja žena Štefica dobije prek sedam milja tam u "Instrumentariji", a ima mesec dana ferija. Kaj ja imam?
- Imate čast da se pohvalite "I ja sam igrač Dinama"
Da se razmemo - ja se ne bunim. Šutim, radim i trpim. Tu i tam se malo izlajem.
- Dabome, ta poznati ste humorist. Da li se ponekad ozbiljno naljutite?
Sigurno da da. Svaki put kad dečke napadne raskoš pa dijele dresove klincima kao bombone. Da imam 15 garnitura ne bi niš pričal. Ovak mi je to nekaj najteže, tak kak bi bilo da mi neko zabije nož u leđa. Pobijedimo Velež, a onda Cvjetković i Mustafa posiju majice. Jadam se i pitam Tarzana: "Di bum ti našel baš takvu trinaesticu?" Svaka boja je drukčija. Kad se sunce upre sve je jasno kak pod reflektorima, šarene se, izgledaju kak papani.
- Primjećujemo Vaše zidne novine. Sve sami isječci o Bori Cvetkoviću i Snješku Cerinu.
Obadva su mi jako draga, zato ih tu metnem. Zgodni su i ovi friški, recimo ovaj Ladić. Fin je i tih. Dođe, niš te ne traži, kaj mu daš uzme.
- Stariji Vas malo zezaju?
Kajgod. Zvezdan, Hadžić, Mlinka, sve super dečki. Žal mi je Cerina. Trebal je ostat tu. Vrag ti jebi Austriju. Ko mu je kriv kad je blesav u glavu.
- Današnji igrači mogu se nositi s najboljima?
Najbolji? Koji su to najbolji? Mi smo jači i od Zvezde i od Partizana, o Hajduku da ne govorim.
- Tko Vas je svojevremeno smijenio?
Jožu i mene sredili su Devčić i Barač. U prvi sam mah mislil da je tu i Rora umešal svoje prste, ali sam ustanovil da ipak nije.
- Kakvi ste s predsjednikom Ivanom Vrhovcem, navrati li u Vašu ordinaciju?
Navrati, navrati. Mi smo vam onak službeno na "Dobar dan" i "Doviđenja". Jako pristojan čovek i gospodin. A strašan dinamovac, strašan.
- Imate li djece?
Kaj bi ja imal, ima moja žena Štefica Marković. Dve cure. Sonja se udala za inženjera iz Šibenika, a Marina ide u prvi razred nekakvog usmerenog ugostiteljstva.
- Kćerke dolaze na utakmice?
Sonja nikad, živo joj se fućka, no Marina nori za Mlinarićem. Zafrkavaju je u školi, a i on se njoj javio iz Italije. Zamislite, celu je sobu izljepila njegovim slikama, uništava tapete, baca me u trošak. Vičem na nju, špotam je i kunem: "Ti pol Boga tebi i tom Mlinariću!"
- Zet je dakle Dalmoš i hajdukovac?
Neeeeee, nema taj pojma o nogometu.
- A de je, biste li se pograbili?
Ma da, ne bi mogal ni prismrditi.
